Piše: Lemana Terzimehić – superučiteljica, Tako Lako
Učiteljica Samira, najmlađa je članica tima. Svojim osmijehom unosi pozitivnu energiju i među saradnike_ce, i među polaznike_ce. Zaposlena je u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi. Za sebe kaže, da je i dalje dijete u duši i to ne želi mijenjati. „Radujem se malim stvarima, oduševljavam se sitnicama, razumijem nestrpljivost, volim njihov osmijeh i glasna sam kao i oni“, nastavlja.
Šta bi voljela da budeš kad porasteš?
Pored toga što je željela biti „učiteljica, kada poraste“, u narodu poznatija kao „učiteljica od prvog do četvrog razreda“ želja joj je bila i studirati maternji jezik i biti nastavnik istog. Prevagnula je ljubav prema maloj raji, ali ostala je i dalje velika naklonost prema jeziku, koju pokušava iskoristiti i na časovima, jer smatra da je poznavanje maternjeg jezika u mlađem uzrastu vrlo važno, ako ne i najvažnije. Nastavlja svoju priču: “Za vrijeme pandemije sam imala priliku raditi online nastavu, što mi je bilo vrlo zanimljivo, jer je to bio neki novi nivo rada i upoznavanja sa djecom. Kada sam saznala za Tako Lako upalila mi se lampica i to je bilo to. Učenje maternjeg jezika + online nastava je dobitna kombinacija za mene i sretna sam što sam baš ja tada izabrana za novu učiteljicu ovog tima“, s ushićenjem nam priča.
Najmlađa je saradnica u timu. No, to ju nije spriječilo, da se prilagodi radu i komunikaciji. Razmišljala je kako će sve to postići, ali uz pomoć ostalih superučiteljica to je prolazilo bez većih problema. Od samog početka podrška i pomoć za bilo koju situaciju, razgovori sa timom – sve je doprinijelo tome da se sada već osjeća kao najmlađi član male porodice zvane Tako Lako.
Mala raja – moja raja
O svojim polaznicima govori s posebnim ushićenjem:“Sa mnom se druže učenici od Švedske, Njemačke, Danske, Francuske pa do daleke Amerike. Sa različitih strana se upoznajemo i saznajemo zanimljivosti koje mi ostali ne znamo. Pored maternjeg jezika volim razgovarati sa njima o njihovom načinu školovanja, predmetima, raspustu, jer mi je to vrlo zanimljivo, s obzirom na to da se razlikuje od školstva u kojem sam ja bila i u kojem radim.“
Ističe da se časovi koje realizira tim Tako Lako, razlikuju od drugih časova, jer se ulaže mnogo napora da sve bude organizovano do u detalje i da rijetko koja sitaucija može izmaći kontroli. S druge strane, samo učenje našeg jezika u nekoj drugoj državi je dovoljno jak razlog da se Tako Lako izdvaja u odnosu na druge, jer to nije samo učenje jezika, nego i učenje o domovini Bosni i Hercegovini, razvijanje ljubavi, drugarstva i svega onoga što im nedostaje.
A osim učenja i upoznavanja BiH, kao i vršnjaka sa istom ili sličnom nacionalnom pozadinom, na časovima ima mnogo smijeha i šale: „Na samo pitanje u vezi s tim sam se već nasmijala. Imamo situacije kada ja pokušavam izgovoriti riječi na „njihovim“ jezicima, pa je to slatko mučenje i za mene, i za njihove uši, ali oni se maksimalno trude da me nauče. Jedna od situacija koja mi je na umu jeste da smo na posljednjem času razgovorali šta bi ko želio biti kada završi školu i dječak je govorio „haker“ , a ja sam čula „pekar“, pa smo nekoliko puta ponavljali da bismo se sporazumjeli.“
Znamo i vjerujemo da porodice u dijaspori žive u brzom i „ludom“ svijetu, i da u momentima zaborave kojim jezikom da se obrate djeci, pa vrijeme proleti i shvate da je maternji jezik stavljen po strani. Za kraj poručuje: „Ne brinite ništa, tu smo zajedno da Vam, kao roditelju, pomognemo! Uz zajedničke snage, nas kao učiteljica, vas kao roditelja i njih kao djece vjerujemo da ćete uskoro, bez velike muke, provoditi vrijeme sa prijateljima i rodbinom u BiH, bez da budete „prevodilac“. Dobro nam došli!“
