Piše: Mersiha Kovačević, dizajnerica učenja, Tako Lako

Dijete sjedi pred laptopom sa slušalicama na ušima. Svako malo gleda oko sebe, očajnicki tražeći nešto zanimljivije. S druge strane ekrana, nastavnik prelazi slajdove i neumorno priča. Povremeno stane: “Ima li pitanja?” Mukla tišina. Nastavlja.

Ako ste roditelj djeteta školskog uzrasta, ova scena vam je sigurno poznata. I zapitali ste se: Da li ovo ima smisla? Hoće li išta naučiti? Možda smatrate da je digitalna nastava samo “nužno zlo” – nešto što treba strpljivo podnijeti dok ne dođe vrijeme da se djeca vrate u školske klupe.  Ali, šta ako se nastava na isti način odvija u školskim klupama? Djetetu je možda jednako dosadno, samo nismo tu da to vidimo. 

Da bi online učenje bilo učinkovito i omogućilo dostizanje obrazovnih ciljeva, potrebno je da se digitalna nastava planira s nekoliko principa na umu.

1. Podučavanje usmjereno na učenika

Prvo, kao i u učionici, neophodno je imati dobar uvid u djetetove jezičke potrebe. Da li dijete većinski razumije bosanski jezik, ali ne uspijeva da se pravilno izrazi u govoru? Ili možda donekle tečno govori jezik, ali mu nedostaje riječi kada priča? Odgovori na ova i druga pitanja se u online okruženju mogu dobiti na brzi i efikasniji način nego što je to slučaj u učionici, a ključni su za odabir adekvatnog pristupa podučavanju.

Photo by Ben Mullins on Unsplash

Staviti učenika u centar pažnje također znači dati mu priliku da aktivno koristi ciljni jezik tokom časa. U online okruženju, to se može postići implementiranjem tzv. izvrnute učionice. Na primjer, dijete kod kuće sluša razgovor dvoje djece koja se upoznavaju. Zatim, pogleda kratki video koji objašnjava gramatiku. Kada dođe na čas, vježba razgovor sa drugom djecom iz grupe, uz povratnu informaciju od nastavnice. Nema dosadnog, direktnog podučavanja.

2. A sta “želi” mozak?

Mozak najviše voli informacije predstavljene u kontekstu, jer djeca tako uče i u stvarnom životu. Primjera radi, ako se nalazite na plaži, dijete će vjerovatno naučiti nove riječi vezane za plažu. To znači da je potrebno da postoji “priča” koja sve nove riječi ili gramatiku povezuje u jednu cjelinu, od početka do kraja lekcije, uključujuci i zadaću. Na primjer, priča može biti o odlasku u supermarket. Djeca kod kuće pogledaju video o supermarketu, te urade slikoviti kviz vezan za voće i povrće iz razgovora. Kada dođu na čas, razgovaraju o tome koju hranu kupuju u supermarketu.

Zatim, mozak voli kada se novi sadržaji povezuju sa prethodnim iskustvima. Većina djece je barem jednom u životu imala priliku da ide u supermarket sa roditeljima, pa zašto ih onda ne pitati da podijele to iskustvo u zadaći nakon časa?

Također, brojna istraživanja su pokazala da podučavanje treba planirati u skladu sa saznanjima o tome kako mozak funkcioniše i šta utiče na usvajanje novih sadržaja. Na primjer, naučno je dokazano da radna memorija može da zadrži od 3 do 7 stvari istovremeno (pravilo 5+ ili- 2). To znači da neka djeca mogu da usvoje 3 nove riječi na času, dok druga djeca mogu da usvoje više, ali ne više od 7, te je neophodno čas vokabulara planirati u skladu s tim.

Ovo su samo neki od principa koje bi trebalo uzeti u obzir prilikom planiranja (digitalne) nastave.

3. Bez rutine, molim

Postoji mnogo razloga zašto djeca trebaju imati različite vrste rutina, ali zamisilte svijet u kojem dijete u svakom trenutku zna šta će se dogoditi na času. Zamislite da uvijek znate šta će se sljedeće dogoditi na poslu. Nije naročito motivirajuće, zar ne? 

Photo by Markus Spiske on Unsplash

Naš mozak je programiran da voli raznovrsnost (možda zato sva djeca vole Kinder jaja?), stoga je neophodno isto unijeti i u online nastavu. Na primjer, umjesto priča za čitanje, zašto ne imati audio verzije istih priča, ili animirane video priče, ili razgovore, ili interaktivne igrice? Mozak bolje usvaja nove sadržaje kada se isti sadržaj predstavlja na razne načine, pa zašto ne omogućiti što više načina na koje predstavljamo informacije? Na ovaj način se također omogućava inkluzivna nastava, tako da djeca sa drugačijim potrebama učenja imaju pristup nastavi, sto je često otežano u učionici.

4. Emocionalna povezanost

Pored smislenog povezivanja novih sadržaja, usljed pripreme za online nastavu, često zaboravljamo da smo svi, zapravo društvena bića. U školi, djeca i nastavno osoblje imaju brojne prilike da se kroz svakodnevne interakcije emocionalno povežu i izgrade odnos povjerenja. 

U online okruženju je emocionalna povezanost također moguća, ali obzirom da nema slučajnih, dnevnih interakcija potrebno je namjenski planirati aktivnosti koje omogućavaju izgradnju pozitivnog odnosa. Na primjer, nazvati dijete da vidimo kako je. Poslati mu poruku ili digitalnu čestitku sa željama za ozdravljenje, snimiti pozdravni video za cijelu grupu svake sedmice, imati aktivnosti za upoznavanje na početku kursa, podijeliti neke zanimljive informacije iz ličnog života i tome slično.

Kada djeca imaju priliku da se upoznaju jedni s drugima kroz igru i aktivnosti na času, veće su šanse da ce moći da se na času izraze bez straha od ismijavanja.

I za kraj…

Dok je u učionici dovoljno reći “Uradite vježbu 5.” ili “Razgovarajte o supermarketu sa drugom iz klupe.”, u digitalnoj nastavi je ponekad neophodno dati vrlo detaljne upute, provjeriti razumijevanje uputa, i čak ponekad snimiti upute za korištenje pojedinih digitalnih alata. Ono što je važno zapamtiti jeste to da digitalna nastava može biti kvalitetnija od nastave u školskim klupama, samo ako se izvodi sa učenikom u centru pažnje, u skladu sa principima iz neuronauke, koristeći raznovrsne sadržaje i gradeći emocionalnu povezanost sa djecom.