Razgovor sa učiteljicom… MELIKA HRVIĆ
06.03.2022.

Piše: Lemana Terzimehić – superučiteljica, Tako Lako

 

S osmijehom na licu i najljepšim bojama na svojim maramama koje tako vjerno opisuju i njenu veselu prirodu, na svojim časovima „putuje“ širom Evrope. Na jedan blag, nenametljiv način plete niti bosanskog jezika među djecom koja vode porijeklo iz Bosne i Hercegovine. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, gdje je sticala i prva radna iskustva. Danas s ponosom ističe, da je profesorica u Gimnaziji „Musa Ćazim Ćatić“ u svom rodnom Tešnju, a i neodvojivi dio tima Tako Lako.

 

No, ko je učiteljica Melika u svojoj učionici? „Na prvu, profesorica bosanskog jezika i književnosti. Od samog ulaska u razred, veoma mi je važno da učenici ne osjećaju strah. Važno mi je da upratim onaj pogled tužnog lica kojem je potrebno i da se našali, i da neko razumije kada ima probleme mimo školskih zidova.“ Poštovanje je za nju jedno i veoma važno, ali i to treba zaslužiti svojim ophođenjem prema učenicima, a ne izazivanjem straha. Posebno shvata poentu ovih riječi otkako radi sa srednjoškolcima, u Gimnaziji “Musa Ćazim Ćatić”. To su djeca kojima su u tom uzrastu najvažniji razumijevanje i podrška.

 

Čitanje oplemenjuje um

Svojim radom nastoji djeci približiti knjigu i probuditi ljubav prema pisanoj riječi. Možda je to ono što je čini drugačijom, posebnom. „Trudim se pokazati im da čitanje oplemenjuje um, da čitanjem postajemo kritički orijentisani prema svijetu u kom se nalazimo, da čitanjem možemo jasnije promisliti o svim dešavanjima oko nas, ali i u nama“, ushićeno odgovara, s ljubavlju prema pisanoj riječi koja se čita s njenog lica.

 

Našem timu privukao ju je oglas na jednoj društvenoj mreži. Zaintrigiralo ju je, a najviše u smislu želje djece i njihovih roditelja da se ne zaboravi jezik zemlje iz koje dolaze, ističe Melika. „A kasnije, kada me tim upoznao sa ciljevima, vizijom i misijom ovog projekta, bila sam iznimno sretna što imam priliku doprinijeti da djeca koja jednom godišnje, nekoliko puta ili čak u više godina jednom imaju priliku doći u domovinu, žele zadržati tu nit sa korijenima. Žele očvrsnuti korijene koji će ih učiniti još bogatijim ljudima, jer bogatstvo i leži u višejezičnosti.“

 

Navodi da je u početku bilo teško izdignuti se na nivo djeteta koje na bosanskom jeziku zna reći osnovno ili, pak, nekada ni to. Prilagoditi način svoga rada takvoj djeci i sa što manjim fondom riječi reći ono što trebaju savladati, iskreno priznaje. „Tu su mi umnogome pomogle učiteljice koje su ranije došle u tim sa savjetima, uputama, instrukcijama kako i šta treba činiti da se dijete osjeti slobodnim u komunikaciji te da ima samopouzdanja razgovarati na bosanskom jeziku. Nekad se desi da neke, nama naizgled lagane i obične riječi, dijete ne zna. Evo, prije nekoliko časova je u pitanju bila riječ ‘more’ za čije značenje dijete nije znalo. I kada djetetu daš asocijacije na tu riječ: ljeto, sladoled, Hrvatska, Crna Gora (ustvari, češće Montenegro :)), dijete shvati, ustvari, značenje riječi.“

 

Jezik je važan dio identiteta

Naše učiteljice tokom svojih časova „putuju“ cijelom Evropom, SAD-om te Kanadom. Tako i učiteljica Melika „svrati“ do Danske, Holandije, Švedske, Švicarske, Njemačke, Italije, Norveške. Nerijetko ima učenike kojima je jedan roditelj porijeklom iz BiH ili Hrvatske, a drugi npr. Danac, Nijemac, Norvežanin, Šveđanin. Posebno ju raduje da i ta djeca ne zaostaju za djecom čiji su roditelji porijeklom sa ovih prostora. „Stičem, ustvari, sve više dojam da je zaista našim ljudima koji žive vam granica BiH, ali i Balkana umnogome važno da u dijete utaknu dio identiteta iz koga su potekli. A, to se ponajbolje može kroz jezik. Jezik i jest najvažniji dio našeg identiteta. Kroz njega dopiremo do kulture, tradicije, poistovjećivanja, pripadnosti koja potrebna svakom čovjeku“, poentira svoju misao vješto ističući važnost jezika u cjelokupnom identitetu čovjeka.

 

Smatra da bi se roditelji trebali opredijeliti za TAKO LAKO i naš kurs upravo kako bi se dijete osjećalo vezanim za svoje korijene, korijene svojih roditelja, predaka, važno je da savlada njihov jezik, bosanski jezik. Smatra da je posebno značajno da se barem u svom domu govori bosanski jezik. „Ovaj kurs umnogome olakšava i roditeljima, takve povratne informacije dobijamo od njih, i to nam je posebno značajno. Mi fokus stavljamo na komunikaciju, ali kroz komunikaciju učimo djecu i gramatičkim pravilima, važnim osobama iz Bosne i Hercegovine, događajima, kao što su npr. Mak Dizdar i njegova poezija, Zimske olimpijske igre (1984) u Sarajevu, svjetski slikar Safet Zec, sportisti Edin Dzeko, Amel Tuka, Lana Pudar…“

 

Na njenim časovima je uvijek radno i veselo. Nerijetko ju učenici iznenade, poput jednog dječaka iz Norveške koji je kao tajanstveno zanimanje opisivao zanimanje kovača. Misli da ni sva djeca u Bosni i Hercegovini ne bi znala objasniti to zanimanje. „Kada nam je pokazao fotografiju jednog od njih, svi su prepoznali kovače sa Baščaršije i shvatili su šta je zadatak osobe koja se odluči za takvo zanimanje. Djeci bude zanimljivo kada se riječ kaže isto na bosanskom i jeziku zemlje iz koje dolaze, npr. banana, paprika, kivi…“

 

Prijave su otvorene

Na kraju ističe: „Mi već privodimo kraju još jedan ciklus našeg kursa, tako da slijede prijave za drugi ciklus. Istakla bih da su naši časovi inovativni, djeci zanimljivi, često se smijemo, šalimo. Ovo samo prenosim dojmove roditelja naših učenika kojima djeca prenose ono što rade na časovima. Otkako radim sa ovom djecom, mnogo su mi bliži naši ljudi koji žive van granica BiH, odnosno mnogo bolje razumijevam njihov status, težnje, strahove, jaz između korijena i života kojim sada žive. Nije lako nimalo, ali znanje jezika svoga korijena je oplemenjivanje identiteta, bogatstvo identiteta. Savjetovala bih roditeljima da ne prekidaju tu nit sa korijenima, a jezik je tu najvažniji. Pa, bilo da ga uče kroz naš kurs, bilo da je to neka druga vrsta škole. Puni smo dobrodošlice i neka dođu i pokušaju. Mi uvažavamo i pohvale, ali i konstruktivne kritike te prijedloge. Jer nam je isti cilj. Očuvati bosanski jezik u jednom malom čovjeku koji živi kilometrima daleko od domovine. To je naše bogatstvo.“