Nina i ja – Vedad – upoznali smo se tokom studija u Singapuru. Ona je Njemica, ja sam Bosanac koji je živio u Danskoj. Veza na daljinu, pa preseljenje, pa vjenčanje – i onda, u Danskoj, dvoje djece.
I odmah, prvo pravo pitanje: koji jezik će naša djeca govoriti?
Danski se nametnuo sam od sebe. Nina je htjela njemački. Ja sam htio bosanski. Odlučili smo: sva tri. Oslonili smo se na metodu Jedan roditelj, jedan jezik (OPOL One Parent, One Language). Nina govori njemački, ja govorim bosanski, danski će naučiti u vrtiću.
U teoriji – savršeno. U praksi – život je imao drugačije planove.
Kad smo se preselili u Njemačku, danski je prirodno ispao. Njemački je počeo dominirati — u vrtiću, na ulici, s prijateljima, s mamom, posvuda.
Bosanski je ostao samo na meni. A ja nisam bio svuda i uvijek. Jezik je ostajao na nivou svakodnevnih fraza, dok je sve ostalo raslo na njemačkom.
Kad je kćerka krenula u školu, postalo je jasno da moramo nešto poduzeti.
Tražili smo školu bosanskog i našli je 20 km od nas. Termini u 13h, radno vrijeme do 17h, troje djece s različitim rasporedima. Logistički nemoguće. Online opcije? Nisu postojale. Barem ne sa strukturom i kurikulumom.
Postoji jedan trenutak koji me je pogodio više nego što sam očekivao.
Primijetio sam da mi kćerka počinje izbjegavati razgovor. Ne zato što nije htjela pričati sa mnom — nego zato što joj je bilo lakše da priča s mamom. Na njemačkom. Bez napora, bez traženja riječi, bez onog trenutka nelagode.
Bosanski je za nju postajao jezik napora. A razgovor sa mnom nešto što se izbjegava.
Nije bilo drame. Bio je to tihi, postepeni odmak — i upravo zbog toga je bio toliko bolan.
U tom trenutku mi je postalo kristalno jasno: ako ništa ne promijenim, izgubit ću nešto što se ne može vratiti. Ne samo jezik nego i dio veze s vlastitom djecom.
Možeš kupiti djetetu bosanski dres. Možeš ga naučiti jesti ćevape. Možeš mu reći da je Bosanac. Ali bez jezika — to je samo priča ispričana tuđim riječima.
Samo kroz jezik možeš razumjeti humor, književnost, dušu naroda. Ne kao posmatrač nego kao dio njega.
Dijete koje govori bosanski može razgovarati s nanama i bakama, djedovima i dedama, rodbinom, pa i s tobom o stvarima koje se ne mogu prevesti.
Dijete koje zna odakle dolazi — i može to osjetiti kroz jezik — gradi sigurniji, zdraviji identitet u višekulturalnom svijetu.
Bosna i Hercegovina je zemlja koja se teško opisuje jednom rečenicom. Zemlja kontrasta, teške historije i izuzetnih ljudi. Mi vjerujemo u onu Bosnu koja ima posebnu energiju, topline i humor koji se ne mogu naći nigdje drugdje – i vjerujemo da upravo njeni sinovi i kćeri u dijaspori mogu pomoći da ta Bosna pobijedi.
Veliki val koji je otišao tokom rata devedesetih – to je već skoro 35 godina. Druga generacija, rođena u dijaspori, već sama ima djecu. Treća generacija ide u školu. Bez jezika, svaka generacija je tiho i nepovratno korak dalje od Bosne.
Živim u Njemačkoj i svakodnevno srećem ljude čija prezimena su jasno poljska – ali veza s Poljskom? Odavno prekinuta. Četvrta, peta generacija. Nije to tragedija za njih, ali jeste gubitak za sve. I isti put čeka nas, ako ništa ne učinimo.
Možeš jesti sushi cijeli život, ali to te ne čini Japancem. Jedino što stvarno čuva vezu s kulturom, s rodbinom, sa sobom — jeste jezik.
2020. godina. Korona tjera sve online. Napravili smo upitnik i poslali ga poznanicima i prijateljima. Odaziv je bio iznenađujuće velik i jasan: da, to treba, to su mnogi tražili godinama.
Nismo htjeli napraviti nešto nestručno. Angažirali smo eksperticu za dizajn edukacije po najmodernijim standardima, razvili vlastiti kurikulum s jasnim ciljevima po nivoima i uzrastu, i napravili sve nastavne materijale od nule — prilagođene djeci u dijaspori, ne djeci u Bosni.
Jer to je ključna razlika. Za dijete koje živi u Njemečkoj, bosanski je drugi ili treći jezik. Njemu treba drugipristup.
2020. godina. Korona tjera sve online. Napravili smo upitnik i poslali ga poznanicima i prijateljima. Odaziv je bio iznenađujuće velik i jasan: da, to treba, to su mnogi tražili godinama.
Nismo htjeli napraviti nešto nestručno. Angažirali smo eksperticu za dizajn edukacije po najmodernijim standardima, razvili vlastiti kurikulum s jasnim ciljevima po nivoima i uzrastu, i napravili sve nastavne materijale od nule — prilagođene djeci u dijaspori, ne djeci u Bosni.
Jer to je ključna razlika. Za dijete koje živi u Njemečkoj, bosanski je drugi ili treći jezik. Njemu treba drugi pristup.
Ne startuperi koji su pronašli "tržišnu nišu". Roditelji koji su živjeli ovaj problem — i odlučili ga riješiti.
Odrastao u Bosni, studirao u UK i Singapuru, radio u Kini, živio u Danskoj i Njemačkoj. Tata troje djece koji je htio da im sačuva bosanski jezik — i nije mogao naći način kako.
Njemica koja je naučila bosanski iz ljubavi prema porodici i kulturi. Njen pristup bosanskom kao "stranom" jeziku — kojeg se prihvatila s pažnjom i sistemom — ugrađen je u samu srž Tako Lako metode.
Dajte djetetu dar koji će nositi cijeli život. Probni čas je besplatan — bez obaveza, bez rizika.
Garancija zadovoljstva · Popust za braću i sestre